EN
Ekološki otisak Skulptura MATERIJALI
Tradicionalni materijali u odnosu na ekološki prihvatljive alternative
Ljudi su oduvijek divili tradicionalnim materijalima za kiparstvo poput bronce, mramora i drveta zbog njihove ljepote i dugotrajnosti. Međutim, postoji i druga strana ovih materijala koja nije tako privlačna. Njihovo vađenje iz zemlje i prerada uzrokuju ozbiljnu štetu okolini. Uzmimo na primjer broncu, koja se proizvodi od bakra i kositra, a oba metala dolaze iz rudarskih operacija koje uništavaju staništa i zagađuju vodene tokove. Zatim je tu mramor, koji se mora iskopati iz planina, ostavljajući ogromne rane na pejzažu i stvarajući tone otpada. Dobra vijest je da umjetnici sada imaju raspolaganju ekološki prihvatljive opcije. Bilorezina ističe se kao odlična alternativa jer potiče iz biljaka, a ne iz nafte, smanjujući time zavisnost od fosilnih goriva i ukupno troši manje energije. Povratno upotrebljeni metali također daju dobre rezultate – znače da je potrebno manje rudnika, a ipak su potpuno pogodni za strukturnu upotrebu. Nedavna studija Udruženja kipara pokazala je da kipovi napravljeni od bilorezine proizvode otprilike pola manje emisija ugljičnog dioksida u odnosu na one napravljene od uobičajenih smola, što čini značajnu razliku kada se posmatra šira slika održivosti.
Emisija ugljika u proizvodnji i transportu
Korištenje materijala za izradu skulptura ostavlja značajan trag na okolini, uglavnom zbog ogromne količine energije potrebne za stvari poput topljenja metala i transporta materijala. Kada umjetnici rade sa broncom ili drugim metalima, proces ekstrakcije sirovina iz zemlje i njihovo rafiniranje oslobađa velike količine stakleničkih gasova u atmosferu. A niti ne spominjemo koliko daleko ti materijali obično moraju putovati prije nego što stignu u radionicu umjetnika. Mnogi vajari čekaju mjesecima da teški blokovi kamena ili metala stignu preko okeana. Uzmimo mramor kao primjer – nije tajna da transport ovog materijala iz kamenoloma u Italiji ili Grčkoj do galerija u New Yorku proizvodi ogromne emisije ugljičnog dioksida. Nedavna studija je procijenila da se za prevoz jedne tone mramora preko Atlantika emituje oko 1,9 tona CO2. Zbog toga sve više savremenih umjetnika prelazi na lokalnu glinu, reciklirane otpatke čelika ili lake kompozitne materijale. Ove alternative smanjuju emisije iz transporta, a istovremeno omogućavaju kreativni izraz, što je važno kako za autore tako i za kupce koji brinu o održivosti.
Izazovi u vezi s generiranjem otpada i reciklažom
Pravljenje skulptura stvara dosta otpada tokom čitavog procesa, uključujući sve one ostatke koji ostaju nakon rezanja, kao i situacije kada se djelovi na kraju odbace. Umjetnici koji rade sa tradicionalnim materijalima poput mramora ili bronze završavaju sa gomilama strugotina i ostrvaka koje jednostavno nije lako reciklirati. Reciklaža materijala za skulpture nije nemoguća, ali nailazi na stvarne prepreke zbog problema kao što je kontaminacija, te jednostavno nedostatka mjesta opremljenih da ih pravilno obrade. Prema istraživanju objavljenom prošle godine od strane Koalicije za upravljanje otpadom, tek oko četvrtine odbačenog mramora zapravo ponovo bude iskorišteno negdje drugdje. Zašto? Zato što većina skulptura sadrži više različitih materijala pomiješanih zajedno s različitim površinskim tretmanima, što praktično blokira napredak u reciklaži. Neki kompaniji pokušavaju nove načine bolje reciklaže, to je tačno, ali još uvijek nam nedostaje mnogo specijalizovanih objekata potrebnih za obradu ovih posebnih materijala. Prelazak na alternative poput eko smole bi mogao znatno smanjiti ovu nesreću, nudeći umjetnicima drugu opciju, a istovremeno čineći cijelo područje ekološkijim u cjelini.
Održivi dizajnerski pristupi u skulpturama parkova
Uključivanje recikliranih i lokalno dostupnih materijala
Korištenje recikliranih materijala uz materijale iz bliskih područja pri izradi skulptura za parkove znatno pomaže u smanjenju štetnog uticaja na okolinu. Stvari poput starog metalnog otpada i plastičnih dijelova sprječavaju otpad da završi na deponijama, dok kamen i drvo iz lokalnih izvora znače manje kamiona na cestama, a novac ostaje unutar zajednica. Mnogi parkovi širom svijeta sada biraju ovaj pristup. Uzmimo, primjerice, Park ostrvo Dundee, gdje su umjetnici kreirali djela o posljedicama klimatskih promjena koristeći kamen i drvo sa neposredne okoline. Ovakvi pristupi smanjuju emisiju ugljičnog otiska koji ostavljaju javne umjetničke instalacije i istovremeno jačaju lokalne zajednice, stvarajući radna mjesta i omogućavajući da novac cirkuliše unutar susjedstva. Neka istraživanja pokazuju da parkovi koji usvoje ovakve izbore materijala mogu smanjiti ukupne emisije čak za oko 40 posto.
Nisko-utjecajne tehnike proizvodnje
Način na koji pravimo skulpture za parkove se mijenja jer proizvođači pronalaze načine da smanje potrošnju energije i zagađenje. Uzmimo primjerice 3D štampu i tradicionalne ručne metode izrade — ovi pristupi uglavnom zahtijevaju manje teške mašinerije i troše znatno manje energije u poređenju sa konvencionalnim metodama. Kada umjetnici štampaju skulpture sloj po sloj, zapravo koriste upravo onoliko materijala koliko je potrebno, što znači da gotovo da i nema viškova i otpadaka. Mnoge radionice su također počele ugrađivati solarne panele u svoje operacije. Jedna lokalna livnica mi je nedavno ispričala kako prelazak na solarnu energiju smanjio njihove račune za struju skoro za trećinu nakon instaliranja panela duž krova radionice. Osim što su bolji za planetu, ovi ekološkiji proizvodni izbori otvaraju uzbudljive mogućnosti za kipare koji žele stvarati jedinstvena djela i pri tome zadržati malu ekološku stopu.
Partnerstva sa inicijativama za zaštitu životne sredine
Kada se umjetnici udruže s grupama za zaštitu okoliša, događa se nešto izuzetno važno za održivost u kreativnim oblastima. Ovi zajednički napori spajaju umjetnički dar s ekološkim znanjem kako bi stvorili privlačne instalacije koje potiču ljude na razmišljanje o zaštiti prirode. Uzmimo primjer parka na ostrvu Dundee, gdje su takve saradnje pretvorile područje u živi platno za poruke o klimatskim promjenama, pomažući lokalnim stanovnicima da shvate složene ekološke teme kroz vizuelni prikaz. I brojke to potvrđuju — hiljade ljudi su tokom vremena bili uključeni u ove projekte, a od početka redovnih umjetničkih događanja evidentan je porast podrške zajednice ekološkim ciljevima. Ono što čini ovakve saradnje toliko uspješnima je njihova prirodna povezanost kreativnog izraza i stvarnih ekoloških problema, šireći poruku o održivosti daleko izvan onoga što bi svaka strana mogla postići sama.
Studije slučaja: Smanjenje uticaja kroz inovativnu umjetnost
Thomas Dambo-ove instalacije trolla od recikliranog materijala
Thomas Dambo-ove skulpture trolla, napravljene od starog drva, plastičnih boca i drugih odbačenih predmeta, zaokupile su maštu ljudi širom svijeta. Ono što njegova djela čini posebnim je to što, pored toga što izgledaju zadivljujuće, ona ljudima pokazuju u šta se stari predmeti mogu pretvoriti kada im se omogući drugi život. Većina ovih ogromnih trolla pojavi se u šumama, parkovima i uz staze za pješačenje, gdje ih ljubitelji prirode neočekivano nailaze. Ljudi uživaju u dijeljenju fotografija na mreži i učestvovanju u događajima vezanim za ove instalacije. Mjesne vlasti su zapravo obavile istraživanje nakon postavljanja ovih umjetničkih djela i otkrile nešto zanimljivo: primijećen je vidljiv porast svijesti stanovnika o reciklaži i zaštiti okoline. Osim toga, susjedi su počeli više razgovarati međusobno o temama održivosti. To jednostavno pokazuje da kreativni projekti poput Dambo-ovih ponekad mogu pokrenuti stvarne promjene, kako na našoj planeti, tako i u našim zajednicama.
Projekat morske zmije od 30.000 boca za piće
Ono što je započelo kao još jedan problem sa plastičnim otpadom pretvorilo se u nešto prilično izvanredno kada su umjetnici pokazali kreativnost s tih 30.000 starih boca. Pretvorili su sav taj otpad u ogromnu skulpturu morske zmije koja sada imponira do te mjere da svakoga zauzme na mjestu. Prolaznici ne mogu a da se ne zapitaju kako je neko pomislio napraviti takvu stvar od recikliranih materijala. U proces su uključeni i lokalni stanovnici, koji su sami prikupljali boce i dolazili na radionice gdje su učili o ispravnim tehnikama reciklaže. Nakon što je sve postavljeno, primijećena je očigledna promjena u okolini – ljudi su počeli bacati manje boca na deponije. Neke izvještaje čak tvrde da su stope reciklaže porasle oko 15% nakon što su vidjeli šta se može uraditi s njihovim svakodnevnim otpadom. Ponekad umjetnost zaista može ostvariti razliku kad je riječ o tome kako navesti ljude da drugačije razmišljaju o svom utjecaju na okoliš.
Umjetnička djela za prevenciju otpada PalmettoPride
Surađujući s umjetnicima poput Jima Swaima, PalmettoPride postavlja okolišne skulpture širom Južne Karoline kako bi se suočio s problemom otpada. Ove instalacije pojavljuju se na neočekivanim mjestima širom države, jasno upozoravajući na posljedice nakupljanja plastike. Organizacija provodi različite obrazovne programe povezane s ovim umjetničkim djelima i uspjela je potaknuti tisuće ljudi da razmišljaju o tome kako njihove radnje utječu na okoliš. Mjesne škole vode učenike na izlete da ih vide, a lokalne zajednice organiziraju terenske izlaske gdje djeca mogu dodirnuti i interagirati sa skulpturama dok uče o pravilnom odlaganju otpada. PalmettoPride izvještava da su područja na kojima se nalaze ova djela imala otprilike 30 posto manje problema s bacanjem smeća tokom vremena, što ukazuje da kombiniranje umjetnosti i poruka o zaštiti okoliša zaista djeluje bolje nego jednostavno postavljanje znakova.
Javna umjetnost kao alat za edukaciju o okolišu
Podizanje svijesti kroz interaktivne instalacije
Interaktivne skulpture stvarno pomažu da ljudi započnu razgovor o pitanjima održivosti i o tome šta se dešava s našim okolišem. Ova umjetnička djela rade više od samog estetskog učinka — ona zapravo nagoni ljude na razmišljanje i pokreću diskusije. Uzmimo one zanimljive skulpture koje koriste AR tehnologiju ili senzore kretanja kako bi prikazale kako zagađenje utiče na sve nas. Jedan odličan primjer su velike izložbe gdje ljudi mogu vidjeti svoj vlastiti ugljični otisak prikazan neposredno ispred njih. Istraživanja pokazuju da ove vrste instalacija zaista mijenjaju ponašanje ljudi. Mjesta na kojima su postavljena ova umjetnička djela prijavljuju bolje navike reciklaže i nižu potrošnju energije nakon instalacije. Ono što čini ova djela posebnim je to što nameću odmah akciju, a ne dopuštaju ljudima da samo pasivno gledaju s distance.
Skulpture koje ističu gubitak biodiverziteta
Umjetničke skulpture ponekad pričaju priče bolje od riječi, pogotovo kada pokazuju koliko su stvari loše za divlje životinje i prirodna područja. Mnogi umjetnici u svoja djela uključuju simbole kako bi pokazali koliko su naši ekosistemi zapravo krhki, nadajući se da će ljudi dovoljno mariti da nešto učine. Uzmimo one radove gdje rijetke životinje stoje same na praznim pejzažima, na primjer. Takva djela ostavljaju jak emotivni utisak jer vidimo šta se dešava pred našim očima. Kada kipari usredsrede svoje radove na bića koja su skoro nestala s Zemlje, oni nam pomažu da shvatimo zašto je gubitak šuma i okeana toliko važan. Istraživanja pokazuju da umjetnost zapravo mijenja mišljenja o pitanjima očuvanja. Ljudi počinju donirati novac za zaštitu divljih krajeva nakon što vide određene instalacije. Budući da brojke ukazuju da oko milion različitih živih bića može uskoro nestati, ove umjetničke izjave podsjećaju sve nas zašto briga o prirodi ne bi trebala čekati ni jedan dan duže.
Prevazilaženje izazova u stvaranju održivih skulptura
Otpornost na habanje i vremenske uslove kod zelenih materijala
Stvaranje održivih skulptura donosi stvarne izazove kada je u pitanju otpornost na sve vrste vremenskih uslova. Činjenica je da mnogi ekološki prihvatljivi materijali jednostavno ne traju toliko dugo koliko tradicionalni materijali koje umjetnici koriste. Međutim, posljednjih godina došlo je do nekoliko zanimljivih napredaka u nauci o materijalima koji počinju rješavati ovaj problem. Skulptori danas eksperimentišu s novim materijalima, poput posebnih kompozitnih smjesa i organskih materijala konstruisanih specifično za izdržavanje teških spoljašnjih uslova. Uzmimo, na primjer, one izvanredne radove izrađene od recikliranog metala pomiješanog s drugim supstancama, ili nove biodegradabilne kompozite koji zapravo prilično dobro otpiraju štetnim efektima kiše i sunca. Iako se ti materijali još uvijek moraju testirati u različitim klimatskim uslovima, oni svakako nude nadu za stvaranje trajne umjetnosti bez nanosenja štete okolini. Vidimo primjetan pomak u načinu na koji skulptori pristupaju svom radu, sada kada postaju dostupne realne ekološke alternative.
Ravnoteža između umjetničkog viđenja i ekološke odgovornosti
Suvremeni umjetnici imaju poteškoća sa očuvanjem svog kreativnog glasa, a da pritom budu ekološki odgovorni. To je delikatna situacija koja obično zahtijeva kompromise i kreativno rješavanje problema. Mnogi stvaraoci zapravo otkrivaju da prelazak na ekološki prihvatljivije metode otvara nove mogućnosti, umjesto da ograničava ono što mogu postići. Uzmimo primjer nekoga tko u svojim djelima koristi ostatke drveta ili reciklirane metalne dijelove — ti materijali često potaknu nove ideje. Džim Svejm govori kako održivo stvaranje tjera umjetnike da krenu putovima koje inače ne bi istraživali, stvarajući iznenađujuće oblike izraza. Kada umjetnici uspiju spojiti svoje kreativne ciljeve s ekološkim vrijednostima, to pokazuje pravu fleksibilnost u njihovom zanatu i pomaže u razvoju razgovora o održivosti unutar svijeta umjetnosti.