Utjecaj javnih umjetničkih skulptura na okoliš

Materijali imaju značaja: ekološki troškovi materijala za skulpture

Tradicionalni naspram održivih materijala za skulpture

Bronca, mramor i smola uvijek su bili popularni izbori za skulpture zahvaljujući svojoj izdržljivosti i sjajnom izgledu. Međutim, postoji i nedostatak kojeg ne možemo zanemariti. Dobivanje ovih materijala iz zemlje i njihova obrada stvaraju veliku količinu emisija ugljičnog dioksida, uništavaju staništa i iscrpljuju prirodne resurse. S druge strane, umjetnici sve više prelaze na ekološki prihvatljivije opcije poput recikliranih metala i biodegradabilne gline. Šta čini ove alternative boljim? Pa, one uopće ostavljaju manji otisak ugljičnog dioksida, jer nam stalno nije potrebno vađenje novih sirovina, a pomažu i u smanjenju količine otpada koji završava na deponijama. Uzmimo primjer recikliranog metala – on štedi otprilike tri četvrtine energije potrebne za proizvodnju novog metala od sirovog ruda. Međunarodna agencija za energiju zapravo ističe da prelazak na ove ekološkije materijale može znatno smanjiti ukupni uticaj na okolinu u procesu izrade skulptura, jednostavno korištenjem manje resursa.

Skriti uticaj umjetničkih djela na bazi pjene (stirodur i floralna pjena)

Umjetnicima se sviđa rad sa materijalima poput stirodura i floralne pjenе jer ih je lako rezati i oblikovati, što ih čini savršenim za velike instalacije i one masivne skulpture od stiroduра koje ponekad vidimo u galerijama. Ali iza svih ovih kreativnih rješenja krije se tamna strana. Uzmimo stiroduр — on jednostavno ostaje zauvijek jer se prirodno ne razlaže, završavajući u našim okeanima i poljima gdje uzrokuje ozbiljne probleme. Većina ljudi ne shvata koliko je loša situacija s reciklažom. Agencija za zaštitu životne sredine izvještava da se tek malo više od 1% ukupne količine stiroduра reciklira svake godine. Međutim, neki napredni umjetnici već su počeli prelaziti na ekološkije alternative. Nekoliko vajarа sada koristi pjenu na bazi biljaka koja se prirodno razlaže, dok drugi eksperimentišu s prerabljeno drvo ili papirnom kašom. Ovaj pomak pomaže održavanju umjetničke inovacije bez ostavljanja planina toksičnog otpada.

Kamen i metal: Dugotrajnost naspram vađenja sirovina

Umjetnici su koristili kamen i metal još od antičkih vremena jer ovi materijali traju zauvijek i izgledaju izuzetno kada se urezuju ili oblikuju. U poređenju s drugim materijalima, za njih nije potrebno puno popravki ili zamjene, pa zapravo stvaraju manje otpada u dugom roku. Međutim, postoji i druga strana ovog pričanja. Vađenje sirovina iz zemlje također nije baš povoljno za planetu. Kada kompanije kopaju po kamenju ili rudaru metale, cijeli ekosistemi se uništavaju, rijeke i zrak se zagađuju, a ogromne količine ugljičnog dioksida se ispuštaju u atmosferu. Uzmimo na primjer rudarstvo metala – EPA je istakao da ova industrija spada među najveće izvore toksičnih emisija u Americi. Ipak, neki kreativci počinju ponovo razmišljati o ovome. Sve više kipara sada preferira korištenje recikliranih materijala. Ponovnom upotrebom već postojećih materijala, smanjuju štetu koja nastaje stalnim vađenjem novih resursa sa naše planete.

Ogledalo ugljičnog otiska u proizvodnji javne umjetnosti

Energetski intenzivni procesi izrade

Izrada velikih skulptura obično zahtijeva procese koji troše puno energije, poput livenja i zavarivanja, koji potroše mnogo struje. Ove metode imaju veliku ulogu u emisiji ugljičnog dioksida prilikom izrade javnih umjetničkih djela širom grada. Uzmimo za primjer livenje metala: kada umjetnici stopljavaju bronzu ili čelik, moraju podići temperature peći na hiljade stepeni Farenhejt, pri čemu se najčešće sagorijeva ugljen ili prirodni plin. Brojke također govore dosta. Samo livenje metala ispušta više od 600 miliona metričkih tona CO2 svake godine, prema različitim istraživanjima iz industrije, uključujući podatke vladinih agencija. Međutim, umjetnici i izvođači sada traže ekološkije alternative. Neke radionice su počele eksperimentisati s tehnikama hladnog zavarivanja koje uopće ne zahtijevaju toplinu, dok druge testiraju peći na solarne energije za manja liva. Ove inovacije možda još ne mogu potpuno zamijeniti tradicionalne metode, ali definitivno ukazuju na budućnost u kojoj monumentalna umjetnost neće imati tako teške posljedice po okoliš.

Izazovi u transportu za velike radove

Premještanje teških skulptura nije mali zadatak i ostavlja značajan trag na okolišu. Kada se veliki komadi šalju s jednog mjesta na drugo, potroši se ogromna količina goriva i time se proizvede mnogo emisija. Uzmimo za primjer masivnu instalaciju "Hollow Men" koja se nalazi na kampusu Cal State Long Beach. Dostava tog predmeta bila je praktički logistički košmar zbog njene ogromne veličine i težine. Cijeli proces također stvara ozbiljno zagađenje ugljičnim emisijama, jer je potrebno uvesti specijalnu opremu, a obični kamioni nisu dovoljni za nešto toliko veliko. Međutim, stvari počinju da se mijenjaju uz dolazak novih tehnologija. Neki proizvođači eksperimentišu s hibridnim kamionima, pa čak i sa potpuno električnim modelima za transport. Također raste interesovanje za korištenje željezničke mreže kad god je to moguće, umjesto drumskog transporta. Ove promjene znače da možda konačno možemo očekivati stvarno smanjenje ekološkog troška premještanja tih ogromnih umjetničkih djela.

Studija slučaja: Putovanje kroz više kontinenata granitne skulpture

Uzmimo priču o masivnoj granitnoj skulpturi koja je putovala kroz više kontinenata prije nego što je pronašla svoj dom u gradske park. Sva putovanja započela su na kamenolomu gdje je kamen izvađen, zatim su slijedile razne faze rezanja i oblikovanja, da bi na kraju stigla na svoje odredište nakon nekoliko dugačkih prevoza. Pažljivo promatranje kako je stigla tamo pokazuje koliko se ugljika emitira pri premještanju teških umjetničkih djela širom svijeta, pogotovo kada se usporede pomorski prevoz i avioni koji troše toliko goriva. Ono što smo naučili praćenjem ovih putovanja ukazuje na to da umjetnici i planeri trebaju drugačije razmišljati o izboru materijala. Umjesto uvoza kamenja s druge strane svijeta, možda bi lokalni kamen bio sasvim dovoljan. A ona velika skulptura? Možda bi trebala ostati bliže domu umjesto skačući između zemalja. Gradovi koji žele postaviti javnu umjetnost mogli bi uštedjeti novac i sačuvati prirodne resurse ako unaprijed razmotre ove praktične alternative.

Specifično oštećenje okoline na lokaciji

Utjecaj trajnih instalacija na ekosistem

Postavljanje trajnih skulptura često mijenja lokalne ekosisteme na načine o kojima ljudi ne razmišljaju. Umjetnička djela izgledaju odlično, ali remete staništa kada donesemo strane materijale i preoblikujemo zemlju. Uzmimo one velike skulpture od pjene koje se ponekad postavljaju u osjetljivim područjima. One fragmentiraju staništa i remete biljke i životinje koje tamo žive. Neka istraživanja pokazuju da manje skulpture ili one napravljene od materijala koji se prirodno razgrađuju mogu smanjiti ove probleme. Sve više umjetnika počinje birati lokacije koje rade sa postojećim okolišem, a ne protiv njega. A mnogi prelaze na ekološki prihvatljivije materijale. Ideja je jednostavna: praviti umjetnost koja se uklopi u prirodu, a ne da je uništava.

Privremene izložbe naspram trajnog utjecaja

Ekološki trošak privremenih izložbi obično traje duže nego što većina ljudi misli, ponekad dostižući ili čak premašujući one koje ostavljaju trajne instalacije. Naravno, one ne oštete pejzaž zauvijek, ali sav taj rad na postavljanju, rastavljanju nakon završetka i rukovanje stvarima koje više nitko ne želi stvara prave probleme za zemljište i proizvodi tone otpada. Studije pokazuju da ovi kratkotrajni prikazi zapravo proizvode znatnu količinu otpada, uglavnom zato što mnogi organizatori koriste jednokratne predmete za sve, od saobraćajnih znakova do vitrina. Međutim, sve više muzeja i galerija počinje da se bori protiv ove tendencije. Sve više prostora koristi polovne materijale, unajmljuje opremu umjesto da kupuje novu i osmišljava izložbe s ciljem ponovne upotrebe još od samog početka. Ovaj pristup pomaže u smanjenju otpada, a istovremeno omogućava institucijama da organizuju zanimljive prikaze bez preteranog trošenja.

Paradoks Solo čaše: umjetnost temeljena na otpadu stvara otpad

Umjetnost napravljena od smeća, poput skulptura sastavljenih isključivo od Solo čaša, stvara pravi paradoks. S jedne strane, ova djela navode ljude da razmišljaju o problemima sa smećem s kojima se svakodnevno suočavamo. No, neki ljudi ukazuju da ove instalacije zapravo mogu proizvoditi više otpada nego što ih pomažu eliminirati. Posjetioci ovih izložbi često su zbunjeni hoće li umjetnost sama po sebi biti ekološka ili samo još jedan oblik zagađenja. Umjetnici koji žele poslati jake ekološke poruke, a da pritom ne pogoršavaju situaciju, u posljednje vrijeme eksperimentišu s različitim pristupima. Neki prikupljaju već korištene materijale za svoje projekte. Drugi dizajniraju djela koja se nakon izlaganja mogu vratiti u kontejnere za reciklažu. Nekoliko njih čak pravi djela koja će se prirodno razgraditi tokom mjeseci ili godina na otvorenom. Cilj nije samo govoriti o problemima sa otpadom, već ih 'živjeti' kroz svaki korak kreativnog procesa.

Inovacije u ekološki svjesnim skulpturama

Biodegradabilni materijali: Od pjene za glinu do micelija

Sve više umjetnika se okreće biodegradabilnim materijalima istražujući ekološkije načine izrade skulptura. Pjena za glinu i micelij ističu se među ovim opcijama, nudeći ekološke alternative koje i dalje dobro funkcionišu u umjetničkom smislu. Uzmimo na primjer pjenu za glinu, koja omogućava kiparima da budu vrlo kreativni, a pritom znaju da će njihov rad na kraju samostalno propasti, smanjujući otpad koji završava na deponijama. Neki umjetnici su počeli eksperimentisati s micelijem, koji potiče od gljiva, kako bi stvarali detaljna djela koja doslovno trunu nakon nekog vremena. Ovaj pristup savršeno odgovara onome što mnogi tvorci danas žele – ekološku odgovornost bez kompromisa kvaliteta ili originalnosti. Osim toga, korištenje takvih materijala otvara nove mogućnosti za privremene instalacije i vanjska djela koja ne ostavljaju trajne probleme sa smećem.

Kinetske instalacije napajane solarne energije

Kinetičke skulpture koje koriste sunčevu energiju mijenjaju naše shvatanje zelene umjetnosti, kombinujući kreativnost sa rješenjima čiste energije. Način na koji ove skulpture rade zapravo je prilično zanimljiv – tijekom dana prikupljaju sunčevu svjetlost pomoću panela, a zatim tu pohranjenu energiju koriste za pokretanje dijelova noću ili kad god postoji dovoljno nabijanja. U posljednje vrijeme pojavilo se nekoliko izvanrednih projekata, poput velikih pokretnih umjetničkih djela postavljenih na vrhovima zgrada u gradovima širom Europe. Ljudi se okupljaju oko njih, raspravljajući o umjetničkoj vrijednosti, ali i o tome kako ih to podsjeća na vlastiti uticaj na planetu. Kako se solarna tehnologija kontinuirano poboljšava, umjetnici pronalaze nove načine da uključe ovaj obnovljivi resurs u svoj rad. U skoroj budućnosti možemo očekivati još interaktivnijih instalacija koje neće samo izgledati sjajno, već će također pomoći u širenju svijesti o zaštiti okoline, bez moraliziranja.

Skulpture vještačkih grebena: Spajanje umjetnosti i zaštite prirode

Kada umjetnici počnu izgradivati grebene pod vodom, nešto zaista nevjerojatno se dešava na raskršću kreativnosti i očuvanja prirode. Ove vještačke strukture izgledaju poput pravih koralskih formacija i zapravo pomažu populacijama riba da se oporave nakon godina štete uzrokovane ribolovom i zagađenjem. Uzmimo, na primjer, one poznate uronjene statue pored obale Meksika koje su s vremenom postale dom raznim morskim stvorenjima. Područje oko njih sada pulsira životom koji ranije nije postojao. Ono što ovaj pristup čini posebnim je to što kombinuje ljepotu i funkcionalnost. Umjetnička djela više nisu ograničena na galerije, već se postavljaju u ocean gdje imaju dvostruku ulogu: obnavljaju oštećene staništa i istovremeno uče ljude o morskim okolinama kroz direktno iskustvo, a ne samo kroz udžbenike.