Utjecaj javnih umjetničkih skulptura na okoliš

Materijali imaju značenje: okolišni troškovi materijala za skulpture

Tradicionalni nasuprot održivim materijalima za skulpture

Bronca, mramor i smola uvijek su bili popularni izbori za skulpture zahvaljujući svojoj izdržljivosti i prekrasnom izgledu. No postoji i nedostatak kojeg ne možemo ignorirati. Dobivanje ovih materijala iz zemlje i njihova obrada stvara veliku količinu emisija ugljičnog dioksida, uništava staništa i iscrpljuje prirodne resurse. S druge strane, umjetnici sve više prihvaćaju ekološki prihvatljive alternative poput recikliranih metala i biodegradabilne gline. Što čini ove alternative boljima? Pa, one u pravilu ostavljaju manji otisak ugljičnog dioksida, jer nam nisu potrebni stalno novi sirovinski materijali, a pomažu i u smanjenju količine otpada na deponijama. Uzmimo primjerice reciklirani metal – on štedi otprilike tri četvrtine energije potrebne za proizvodnju novog metala od sirovog rude. Međunarodna agencija za energiju ističe da bi prelazak na ove ekološkije materijale mogao znatno smanjiti opterećenje okoliša kod izrade skulptura jednostavno time što se ukupno koristi manje resursa.

Skriti utjecaj umjetničkih djela temeljenih na pjenu (styrofoam i floralna pjena)

Umjetnici uživaju u radu s materijalima poput styrofoama i florentne pjenе jer ih je vrlo lako rezati i oblikovati, što ih čini savršenima za velike instalacije i one ogromne styrofoam skulpture koje se povremeno vide u galerijama. No, iza svih ovih kreativnih rješenja krije se tamna strana. Uzmimo na primjer styrofoam – on jednostavno ostaje tamo zauvijek jer se prirodno ne razlaže, a završava u našim oceanima i poljima gdje uzrokuje ozbiljne probleme. Većina ljudi ne shvaća koliko je zapravo loša situacija s recikliranjem. Agencija za zaštitu okoliša izvješćuje da se svake godine reciklira tek malo više od 1% ukupne količine styrofoama. Međutim, neki napredniji umjetnici već su počeli prelaziti na ekološkije alternative. Nekoliko kipara sada koristi pjene na bazi biljaka koje se prirodno razgrađuju, dok drugi eksperimentiraju s recikliranim drvetom ili papirnom kašom. Ovaj pomak pomaže održavanju umjetničke inovacije bez ostavljanja planina toksičnog otpada.

Kamena i metala: dugovječnost naspram vađenja sirovina

Umjetnici su od davnina radili s kamenom i metalom jer ovi materijali traju zauvijek i izgledaju izvrsno kad se urezuju ili oblikuju. U usporedbi s drugim materijalima, za njih treba puno manje popravaka ili zamjene, pa zapravo na duge staze proizvode manje otpada. No, postoji i druga strana priče. Vađenje sirovina iz zemlje nije baš korisno za okoliš. Kada tvrtke kopaju po kamenju ili rudarstvu metala, cijeli ekosustavi se uništavaju, rijeke i zrak zagađuju, a ogromne količine ugljičnog dioksida ispuštaju se u atmosferu. Uzmimo primjer rudarstva metala — EPA je istaknuo da ova industrija spada među najveće izvore toksičnih emisija u Americi. Međutim, neki kreativni umjetnici počinju ponovno razmišljati o ovome. Sve više kipara sada preferira upotrebu povratnih materijala. Ponovnom uporabom već postojećih materijala, smanjuju štetu za okoliš koju uzrokuje stalno vađenje novih sirovina s našeg planeta.

Otrovni otisak proizvodnje javne umjetnosti

Energetski intenzivni procesi izrade

Izrada velikih skulptura obično zahtijeva procese koji troše puno energije, poput lijevanja i zavarivanja, koji potroše mnogo električne energije. Ove metode imaju veliku ulogu u emisiji ugljičnog otiska pri izradi javnih umjetničkih djela širom grada. Uzmimo za primjer lijevanje metala – kada umjetnici talje bronze ili čelik, moraju podići temperature peći na tisuće stupnjeva Fahrenheita, što se obično postiže izgaranjem uglja ili prirodnog plina. Brojke također govore svoju priču. Samo lijevanje metala svake godine proizvodi više od 600 milijuna metričkih tona CO2, prema raznim istraživanjima iz industrije, uključujući podatke vladinih agencija. Međutim, umjetnici i izvođači sada traže ekološkije alternative. Neke radionice počele su eksperimentirati s tehnikama hladnog zavarivanja koje uopće ne zahtijevaju toplinu, dok druge testiraju peći na solarne energije za manja lijevanja. Ove inovacije možda još nisu u potpunosti zamijenile tradicionalne metode, ali svakako ukazuju na budućnost u kojoj monumentalna umjetnost neće imati tako teške posljedice po okoliš.

Izazovi u prijevozu za velike radove

Premještanje velikih skulptura nije mali posao i ostavlja značajan trag na okolišu. Kada se veliki komadi šalju s jednog mjesta na drugo, potroši se ogromna količina goriva i time se emitira mnogo štetnih plinova. Uzmimo za primjer golemu instalaciju "Hollow Men" koja se nalazi na kampusu Cal State Long Beach. Dostava tog predmeta bila je pravi logistički košmar zbog njegove ogromne veličine i težine. Cijeli taj proces uzrokuje značajno onečišćenje ugljičnim emisijama, jer je potrebno uvesti posebnu opremu, a obični kamioni nisu dovoljni za nešto toliko veliko. No stvari se počinju mijenjati uz dolazak novih tehnologija. Neki poduzeća eksperimentiraju s hibridnim kamionima, pa čak i potpuno električnim modelima za prijevoz. Također raste interes za korištenjem željezničke mreže kad god je to moguće, umjesto prijevoza cestovnim prometom. Takve promjene znače da bismo napokon mogli vidjeti stvarno smanjenje ekološkog troška premještanja tih ogromnih umjetničkih djela.

Studija slučaja: Putovanje kipova od granita kroz više kontinenata

Uzmimo priču o masivnoj granitnoj skulpturi koja je putovala preko više kontinenata prije nego što je našla svoj dom u gradske park. Čitavo putovanje započelo je u kamenolomu gdje je kamen vađen, zatim je prošao kroz različite faze rezanja i oblikovanja, te je napokon stigao na odredište nakon nekoliko dugačkih transporta. Pažljivo promatranje toga kako je stigla na odredište pokazuje koliko se ugljika emitira pri premještanju teških umjetničkih djela po cijelom svijetu, posebno kada uspoređujemo prijevoz brodom s avionima koji troše ogromne količine goriva. Ono što smo naučili prateći ta putovanja sugerira da bi umjetnici i planeri trebali drugačije razmišljati o izboru materijala. Umjesto uvoza kamenja s druge strane svijeta, možda bi lokalni kamen bio sasvim dovoljan. A ona velika skulptura? Možda bi trebala ostati bliže domu umjesto skačući između zemalja. Gradovi koji žele postaviti javnu umjetnost mogli bi uštedjeti novac i sačuvati planetarne resurse ako unaprijed razmotre ove praktične alternative.

Lokacijski specifični ekološki poremećaji

Utjecaj trajnih instalacija na ekosustav

Postavljanje trajnih skulptura često mijenja lokalne ekosustave na načine o kojima ljudi ne razmišljaju. Umjetnička djela izgledaju odlično, ali remete staništa kada unesemo strane materijale i preoblikujemo zemljište. Uzmimo one velike skulpture od pjene koje se ponekad postavljaju u osjetljivim područjima. One fragmentiraju staništa i remete biljke i životinje koje tamo žive. Neka istraživanja pokazuju da manje skulpture ili one izrađene od materijala koji se prirodno razgrađuju mogu smanjiti te probleme. Sve više umjetnika počinje birati lokacije koje surađuju s postojećim okolišem, a ne protiv njega. Također, mnogi prelaze na ekološki prihvatljivije materijale. Cilj je jednostavan: stvarati umjetnost koja se uklopi u prirodu, a ne koja je uništava.

Privremene izložbe naspram trajnih tragova

Ekološki trošak privremenih izložbi obično traje duže nego što većina ljudi misli, ponekad dosežući ili čak premašujući one koje ostavljaju trajne instalacije. Naravno, oni ne ostavljaju trajne posljedice na krajoliku, ali sav taj rad na postavljanju, rastavljanju nakon završetka i odlaganje stvari koje više nitko ne želi stvaraju prave probleme za okoliš i proizvode ogromne količine smeća. Studije pokazuju da ovi kratkotrajni prikazi zapravo proizvode znatnu količinu otpada, uglavnom zato što mnogi organizatori za sve – od promidžbenih ploča do vitrina – koriste jednokratne materijale. Međutim, sve više muzeja i galerija počinje se opirati ovoj tendenciji. Sve više prostora koristi polovne materijale, najmlje opremu umjesto kupnje nove te osmišljava izložbe s osvrtom na mogućnost ponovne uporabe još od samog početka projektiranja. Takav pristup pomaže u smanjenju otpada, a istovremeno omogućuje institucijama da organiziraju zanimljive prikaze bez prevelikih troškova.

Paradoks Solo čaše: umjetnost temeljena na otpadu stvara otpad

Umjetnost napravljena od smeća, poput skulptura izgrađenih potpuno od Solo čaša, stvara pravi paradoks. S jedne strane, ova djela navode ljude da razmišljaju o problemima s otpadom s kojima se svakodnevno suočavamo. No, neki ukazuju kako iste instalacije zapravo mogu proizvesti više otpada nego što ih pomažu ukloniti. Gledatelji ovih izložbi često su zbunjeni je li sama umjetnost ekološka ili samo još jedan oblik zagađenja. Umjetnici koji žele poslati jake ekološke poruke, a da pritom ne pogoršavaju situaciju, u posljednje vrijeme eksperimentiraju s različitim pristupima. Neki prikupljaju već korištene materijale za svoje projekte. Drugi dizajniraju djela koja se nakon izlaganja mogu vratiti u spremnike za reciklažu. Nekoliko ih čak stvara djela koja su namijenjena prirodnom raspadanju tijekom mjeseci ili godina napolju. Cilj ovdje nije samo govoriti o problemima s otpadom, već ih 'živjeti' kroz svaki korak kreativnog procesa.

Inovacije u ekološki svjesnim skulpturama

Biodegradabilni materijali: Od pjene do gljivice

Sve više umjetnika se okreće biodegradabilnim materijalima istražujući ekološkije načine izrade skulptura. Pjena i gljivica ističu se među ovim opcijama, nudeći ekološke alternative koje i dalje dobro funkcioniraju u umjetničkom smislu. Uzmimo na primjer pjenu za modeliranje koja omogućuje kiparima da budu vrlo kreativni, a pritom znaju da će njihov rad na kraju prirodno propasti, smanjujući otpad koji završava na odlagalištima. Neki umjetnici počeli su eksperimentirati s gljivicom, koja potječe od gljiva, kako bi stvarali detaljna djela koja doslovnno trunu nakon nekog vremena. Ovaj pristup savršeno odgovara onome što mnogi tvorci danas žele – ekološku odgovornost bez žrtvovanja kvalitete ili originalnosti. Osim toga, korištenje takvih materijala otvara nove mogućnosti za privremene instalacije i vanjska djela koja ne ostavljaju trajne probleme s otpadom.

Kinetske instalacije napajane solarne energije

Kinetičke skulpture koje koriste sunčevu energiju mijenjaju naše shvaćanje zelene umjetnosti, spajajući kreativnost s rješenjima na čistoj energiji. Način na koji ove skulpture rade zapravo je vrlo zanimljiv – tijekom dana prikupljaju sunčevu svjetlost pomoću panela, a zatim tu pohranjenu energiju koriste za pokretanje dijelova noću ili kad god postoji dovoljno nabijanja. U posljednje vrijeme pojavilo se nekoliko izvanrednih projekata, poput velikih pokretnih umjetničkih djela postavljenih na vrhovima zgrada u gradovima širom Europe. Ljudi se okupljaju oko njih, raspravljajući o umjetničkoj vrijednosti djela i o tome kako ih to podsjeća na vlastiti utjecaj na planet. Svakim danom kako se solarna tehnologija poboljšava, umjetnici pronalaze nove načine da uključe ovaj obnovljivi izvor energije u svoj rad. U skoroj budućnosti možemo očekivati još više interaktivnih instalacija koje neće samo izgledati impresivno, već će također pomoći u širenju svijesti o zaštiti okoliša, a da pritom ne djeluju poučavajuće.

Skulpture umjetnih grebena: Spajanje umjetnosti i zaštite prirode

Kada umjetnici počnu izgradivati grebene pod vodom, na raskrižju kreativnosti i očuvanja prirode događa se nešto zaista nevjerojatno. Ove ljudskom rukom napravljene strukture izgledaju poput stvarnih formacija korala i zapravo pomažu obnovi populacije riba nakon godina štete uzrokovane ribolovom i zagađenjem. Uzmimo za primjer one poznate uronjene statue u blizini obale Meksika koje su s vremenom postale dom raznim morskim stvorenjima. Područje oko njih sada živi od aktivnosti koja ranije nije postojala. Ono što ovaj pristup čini posebnim je to što spaja ljepotu i funkcionalnost. Umjetnička djela više nisu ograničena na galerije, već se postavljaju u ocean gdje imaju dvostruku ulogu: obnavljaju oštećene staništa i istovremeno uče ljude o morskim okolišima kroz izrivno iskustvo, a ne samo kroz udžbenike.